„Trnje i korov će ti rađati a ti ćeš jesti zelje poljsko dok se ne vratiš u zemlju od koje si uzet, jer si prah i u prah ćeš se vratiti”, kaže Sveto pismo o čovjekovom životu i njegovom boravku na zemlji koji je sjenka, paučina i san. Tako je prije četrdeset dana ovaj svijet, ovo more ustalasano burama iskušenja i povremenim fragmentima radosti, napustio i pribjegao tihom Gospodnjem pristaništu, vrli Durmitorac, ugledni građanin, odani suprug, uzorit otac, pouzdan komšija i iskreni hrišćanin – Živorad Dragov Bojović.
Naša durmitorska tradicija utemeljena na svetootačkom predanju i danu Vaznesenja Gospodnjeg, obilježava molitveno ovaj dan od dana upokojenja, nakon perioda kada duša čovjekova prije nego što stane prvi put pred sud Božiji, obilazi ona mjesta koja su posebno bila važna u životu pokojnika.
Za Žika su to svakako poljane i šumarci rodne Zminice u kojoj je prohodao i napajao se vrlinskim primjerima i bratstveničkom epikom, stasavao, nosio je u srcu i uvijek joj se rado vraćao. To je Žabljak, čarolije i nestašluci djetinjstva, drugarstva i nadasve škola. Pa Foča - drugi zavičaj, grad u kome je proveo najljepše dane svoje mladosti, momačkog sazrijevanja, formiranja prijateljstava i kumstava. Gimnazija, pohvale i osvojene nagrade, druženja i zaljubljivanja. Sarajevo, fakultet, žeđ za znanjem, čitaonice i biblioteke, pa i kafane i noćni klubovi, sjećanje na studije matematike, nauke u kojoj je našao sebe i koja ga je uobličila u preciznog, odmjerenog i samopouzdanog čovjeka. I onda, ponovo Žabljak, njegov Žabljak, grad kome je posvetio sav svoj život, dao svoje srce i ostavio neizbrisiv trag u vremenu u kojem je živio. Profesor, gradonačelnik, direktor gimnazije.
Ostaće upamćen kao savjestan gradonačelnik u turbulentnim devedesetim, kada je često odlazio u ratom ranjenu Foču organizujući pomoć školskim ustanovama, komšijama i prijateljima ne vodeći računa koje su vjere i na kojoj su strani. Kažu da bi tada samo posjećivao majku Milju ne javljajući se nikom i ne izlazeći da bi se vidio sa nekim od drugova iz djetinjstva, plašeći se da bi čuo za tragičnu sudbinu nekog od drugova i prijatelja.
Kao pedagog i rukovodilac u žabljačkoj gimnaziji doprinio je da njegovi učenici pobjeđuju na saveznim takmičenjima u poznavanju matematike a škola bude nagrađivana najvišim priznanjima i nagradama. Ustupao je mjesto kolektivu kod izbora kandidata za nagrade.
Čovjek rijetkog obrazovanja i duhovne širine, Žika je shvatao da je najveći problem njegovog zavičaja odlazak mladih ljudi za korom hljeba i polagano umiranje žabljačke varoši. On lično nikada nije ni pomislio da napusti rodni kraj, a svakako da je mogao. Uzalud je godinama pisao najvišim državnim adresama, radio projekte i studije kako bi se donijela odluka o otvaranju fakulteta za turizam u Žabljaku i sa tom neostvarenom vizijom i željom je i napustio ovaj svijet. Znao je da bi to preporodilo grad i ulilo život i perspektivu omladini u nekada turistički centar savezne države.
Uprkos svemu, nije posustajao i zahvaljujući svom autoritetu obezbjeđivao je sredstva i uslove za stručno osposobljavanje učenika za rad u turizmu i ugostiteljstvu.
Dugogodišnjim članstvom i radom u Crkvenom odboru pri hramu Hristovog Preobraženja u Žabljaku duhovno je uzrastao uključujući se u parohijski život i realizaciju svih planiranih projekata.
Njegova čestita supruga Zora i sinovi Jevto i Aleksandar su izgubili gvozdeni stub porodičnog doma, nepresušni izvor utjehe, podrške i mudrog savjeta, a mi njegovi prijatelji i sugrađani ostajemo siromašniji za jedno divno druženje i sanjanje nekih boljih i srećnijih vremena.
Ostaje svakako u našim dušama i sjećanjima kao rasni izdanak Stare Hercegovine, sinjajevinskih livada i durmitorskih visova, skroman, nenametljiv i.... dostojan potomak svojih glasitih predaka.
Sa nadom na vaskrsenje u Gospodu, sa dušama pravednih upokoj Hriste Bože, dušu brata našeg Živorada u mjestu svijetlom, u mjestu cvijetnom, u mjestu odmora, gdje nema bola, patnje i uzdisaja nego je blaženstvo i život vječni!
Vječan mu spomen i Carstvo Nebesko!
S.K.